ita

Talijanski jezik

Talijanski jezik (ISO 639-3: ita; talijanski: l’italiano ili la lingua italiana) romanski je jezik, uže italo-dalmatske skupine. Govori ga oko 62 milijuna ljudi[1], od kojih većina živi u Italiji. Standardni talijanski temelji se na firentinskom narječju. Talijanski se piše latinicom.
Talijanski je službeni jezik u Italiji i San Marinu, te u švicarskim kantonima Ticino i Grigioni. Talijanski je, uz latinski, drugi službeni jezik u Vatikanu, uz slovenski je službeni i u slovenskim primorskim općinama Koper, Izola i Piran, te se uz hrvatski koristi i u Istri i u Rijeci, gdje živi talijanska manjina. Dosta je raširen i među potomcima iseljenika u Luksemburgu, SAD-u, Kanadi, Argentini, Brazilu i Australiji. Također ga dobro poznaju žitelji Malte, gdje je bio jedan od službenih jezika, dok ga 1934 nije zamjenio engleski. U manjem opsegu govori se i u bivšim afričkim kolonijama Italije, kao što su Somalija, Libija i Eritreja.
Talijanski je peti po redu jezik na svijetu koji se uči u školama (poslije engleskog, francuskog, španjolskog i njemačkog).

Abeceda

Talijanska abeceda ima 21 slovo:
Aa Bb Cc Dd Ee Ff Gg Hh Ii Ll Mm Nn Oo Pp Qq Rr Ss Tt Uu Vv Zz

K tomu, u tuđicama i posuđenicama mogu se naći i sljedeća slova:
Jj Kk Ww Xy Yy
Izgovor

Samoglasnici
Samoglasnik ‘e’ u izgovoru može biti otvoren ili zatvoren. Ako je otvoren, artikulira se sličnije samoglasniku ‘a’ nego što je to slučaj u hrvatskom. Ako je zatvoren, artikulira se sličnije samoglasniku ‘i’.
Samoglasnik ‘o’ također može biti otvoren ili zatvoren. Ako je otvoren, artikulira se sličnije samoglasniku ‘a’, a ako je zatvoren, sličnije samoglasniku ‘u’.
Samoglasnik ‘i’ u diftongu se izgovara /j/. Primjer: aiuto /ajuto/.
Samoglasnik ‘u’ u diftongu se izgovara /w/. Primjer: quando /kwando/.

Suglasnici
Suglasnik ‘c’ se ispred ‘e’ i ‘i’ čita /č/. Inače se čita /k/.
Ako ispred ‘e’ i ‘i’ u izgovoru imamo velar (/k/), tada u pisanju dodajemo ‘h’. Primjeri: schema /skema/; chimica /kimika/.
Analogno, suglasnik ‘g’ se ispred ‘e’ i ‘i’ čita /dž/. Inače se čita /g/.
Ako ispred ‘e’ i ‘i’ u izgovoru imamo velar (/g/), tada u pisanju dodajemo ‘h’. Primjeri: margherita /margerita/; laghi /lagi/.
Suglasnik ‘s’ izgovara se bezvučno /s/ ili zvučno /z/.
Bezvučno se izgovara ako je ispred njega suglasnik. Primjer: ansia /ansja/. Također se bezvučno izgovara ako iza njega slijedi bezvučan suglasnik. Primjeri: sport /sport/; ostacolo /ostakolo/.
Zvučno se izgovara ako su ispred i iza njega samoglasnici. Primjer: rosa /roza/. Također se zvučno izgovara ako iza njega slijedi zvučan suglasnik. Primjer: smalto /zmalto/.
Suglasnik ‘z’ izgovara se bezvučno /c/ ili zvučno /dz/. Dosljednih pravila nema puno, te je najbolje izgovor svake riječi učiti zasebno. Ipak, može se reći, primjerice, da je u sufiksu -izzare uvijek zvučan. Primjer: realizzare /realidzare/.
Slovo ‘h’ u talijanskom jeziku ne predstavlja nikakav glas, već označava velarni izgovor suglasnika ‘c’ i ‘g’ ispred samoglasnika ‘e’ i ‘i’. Također se koristi u nekim oblicima glagola avere (u indikativu prezenta), da bi se u pisanju oni razlikovali od drugih riječi: ho (glagol) – o (veznik); hanno (glagol) – anno (imenica).
Suglasničke skupine
Suglasnička skupina ‘gn’ čita se /nj/. Primjeri: gnocchi /njoki/; ogni /onji/.
Suglasnička skupina ‘gli’ čita se /lj/, ili kao /lji/, ako ne slijedi samoglasnik. Primjeri: maglia /malja/; maglietta /maljeta/; maglione /maljone/; mogli /molji/.
Suglasnička skupina ‘sc’ čita se /š/ ako slijede samoglasnici ‘e’ ili ‘i’. Inače se čita /sk/. Primjeri: scelta /šelta/; sci /ši/; mosca /moska/; scopo /skopo/; scuro /skuro/.
Ako u izgovoru nakon /š/ slijedi samoglasnik različit od ‘e’ i ‘i’, tada u pisanju dodajemo ‘i’, koje se ne izgovara. Primjeri: lasciare /lašare/; asciugare /ašugare/.
Ako naprotiv u izgovoru nakon /sk/ slijede samoglasnici ‘e’ ili ‘i’, tada u pisanju dodajemo ‘h’. Primjeri: maschera /maskera/; schifo /skifo/.
Grafički akcent

U suvremenom talijanskom jeziku koriste se dva grafička akcenta: gravis i akut.
Gravis označava otvoren izgovor samoglasnika, a akut zatvoren izgovor samoglasnika.

Grafičko bilježenje akcenta obavezno je u sljedećim slučajevima:
ako je dvosložna ili višesložna riječ naglašena na prvom slogu odostraga: caffè, perché, schiavitù;
kod nekih jednosložnih riječi, da bi se u pisanju razlikovale od nekih drugih riječi različitoga značenja: veznik ‘se’ i zamjenica ‘sé’;
kod jednosložnih riječi koje sadrže digram (i, teoretski, trigram): già, ciò.

Oblici člana

Član je promjenjiva vrsta riječi, koja stoji uz imenicu i prati njezin rod i broj.
Talijanski jezik poznaje tri vrste člana: određeni, neodređeni i partitivni.
Oblici određenog člana
U jednini muškog roda član je u pravilu il, a njegova je množina i. Primjeri: il libro – i libri; il gatto – i gatti.
Oblik je lo ako riječ koja slijedi započinje tzv. pokrivenim ‘s’ (esse impura, ‘s’ iza kojega slijedi još jedan suglasnik), ili suglasnicima ‘x’, ‘y’, ‘z’ ili suglasničkim skupinama ‘ps’, ‘pn’, ‘gn’, ili pak hijatom. Množina ovog oblika glasi gli. Primjeri: lo sport – gli sport; lo zaino – gli zaini; lo psicologo – gli psicologi.
Oblik je l’ ako riječ koja slijedi započinje samoglasnikom, a množina mu je također gli. Primjeri: l’amico – gli amici; l’occhio – gli occhi.
U jednini ženskog roda član je la, osim ako iduća riječ počinje samoglasnikom. U tom je slučaju oblik l’ . Množina je u oba slučaja le. Primjeri: la casa – le case; l’amica – le amiche.
Oblici neodređenog člana
Neodređeni član ima samo jedninu. U muškom rodu neodređeni član ima oblik un, osim ako iduća riječ počinje pokrivenim ‘s’, suglasnicima ‘x’, ‘y’, ‘z’, suglasničkim skupinama ‘ps’, ‘pn’, ‘gn’ ili hijatom.
Ako iduća riječ počinje samoglasnikom, neodređeni član ima oblik un, obavezno bez apostrofa. Primjeri: un gatto, uno sport, uno zaino, uno psicologo, un amico.
U ženskom rodu neodređeni član ima oblik una, osim ako iduća riječ počinje samoglasnikom. Tada je njegov oblik un’ . Primjeri: una casa; un’amica.

Oblici partitivnog člana
Partitivni član ima, kao i određeni, jedninu i množinu. Oblikom je identičan jednom od padežnih prijedloga, onom dobivenom spajanjem prijedloga ‘di’ s određenim članom. To znači da su oblici partitivnog člana sljedeći (ovisno o rodu i broju imenice, te o glasu kojim započinje sljedeća riječ):
del, dello, dell’ , dei, degli, della, delle

Premda su oblikom identični, padežni prijedlog i partitivni član po funkcijama i upotrebama posve su različiti i ne smiju se brkati.